NOVA PRESUDA SUDA EUROPSKE UNIJE O TRETMANU FINANCIJSKOG KOLATERALA U STEČAJU

Sud pravde Europske unije 25. srpnja 2018. donio je presudu C-107/17 koja bi mogla imati značajan utjecaj na tumačenje odredbi o financijskim kolateralima u slučajevima stečaja. Vrhovni sud Litve zatražio je prethodnu odluku o tumačenju Direktive 2002/47/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 6. lipnja 2002. o financijskom kolateralu („Direktiva“).

Sud koji je uputio zahtjev navodi da su Aviabaltika i Ūkio bankas sklopili ugovor o financijskom osiguranju sa zasnivanjem posebnog založnog prava, u smislu članka 2. stavka 1. točke (c) Direktive i da je događaj izvršenja osiguranja nastupio nakon otvaranja postupka u slučaju nesolventnosti nad primateljem kolaterala, odnosno u predmetnom slučaju nad Ūkio bankasom. Konkretno, Sud pravde EU je ispitao je li to osiguranje mogao izvršiti primatelj kolaterala kako bi namirio svoju tražbinu prema davatelju kolaterala, odnosno Aviabaltiki, nastalu zbog toga što potonji nije ispunio financijske obveze iz tog ugovora.

Tumačenje članka 4. stavka 5. Direktive, u skladu s kojim bi financijski kolateral sa zasnivanjem posebnog založnog prava postao bespredmetan zbog pokretanja postupka u slučaju nesolventnosti nad primateljem kolaterala, spriječivši potonjeg da stvarno namiri svoju tražbinu na tom kolateralu i u praksi obvezavši davatelja kolaterala da mu još jednom plati iznos navedenog kolaterala. Takvo postupanje bilo bi protivno tekstu tog članka i ciljevima Direktive. Naime, takvo tumačenje bi u velikoj mjeri tom ugovoru oduzelo učinak te bi po potrebi moglo uzrokovati financijske poteškoće davatelju kolaterala, suprotno cilju suzbijanja domino-efekta u slučaju da jedna stranka povrijedi ugovor o financijskom osiguranju.

Budući da članak 4. stavak 5. Direktive pobliže ne određuje način na koji se osigurava učinkovitost financijskog osiguranja neovisno o pokretanju postupka u slučaju nesolventnosti, zadaća je država članica da predvide primjerena sredstva koja omogućuju takvu učinkovitost, među kojima bi mogao biti i onaj da financijsko osiguranje ne postane dio stečajne mase primatelja kolaterala.

Vrhovni sud Litve nadalje je pitao treba li članak 4. stavak 5. Direktive tumačiti na način da primatelju kolaterala osnovanog na temelju ugovora o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava nalaže obvezu da svoju tražbinu nastalu zbog neispunjenja relevantnih financijskih obveza najprije namiri iz tog kolaterala.

Sud pravde EU odgovara da izraz „primatelj bude u mogućnosti unovčiti” iz stavka 1. upućuje na to da u slučaju koji uključuje izvršenje financijskog kolaterala primatelj ima ovlast, a ne obvezu unovčiti taj kolateral. K tome, u formulacijama „podložan odredbama utvrđenim ugovorom o financijskom kolateralu” i „u skladu sa svojim odredbama” iz stavaka 1. i 5. navedenog članka izriče se prvenstvo koje Direktiva daje ugovornim odredbama.

Zaključno, navedene odredbe valja tumačiti na način da primatelju kolaterala osnovanog na temelju ugovora o financijskom kolateralu sa zasnivanjem posebnog založnog prava ne nalaže obvezu da svoju tražbinu nastalu zbog neispunjenja relevantnih financijskih obveza najprije namiri iz tog kolaterala, ali da bi takva ovlast za primatelja kolaterala morala postojati, čak i nakon što je nad njim otvoren stečaj.